... ::: HELIBOARDING KAMČATKA ::: ...

Poluotok ekstrema - snijega i vatre, vulkana i gejzira, mrkih medvjeda, kavijara, sušenih lososa i još ponekog izoliranog plemena Eskima i Indijanaca koji nemaju dodira s civilizacijom.

Krajnji rub Sibira na koji se može jedino avionom ili brodom jer cesta do poluotoka nema, a glavno prijevozno sredstvo je helikopter.

Od prvih zavoja, padova i lomova na snowboardu vjerujem da većina boardera sanja o netaknutim planinama prekrivenima svježe napadalim pršićem.

Helibording je sigurno najbolji put ka ostvarenju tog sna...

Već godinama pokušavamo uhvatit «žnoru» za Kamčatku, jedno od najboljih svjetskih heliboardanja, koja posebno privlači zbog svoje neistraženosti i egzotičnosti. Naime, osim pozamašne svote para i vize, treba se dokopat i posebne dozvole od vojnih vlasti. Kamčatka je još uvijek najveće rusko vojno uporište, a prvi stranci dobili su dozvolu pristupa tek prije nekoliko godina. Tamo se još uvijek mogu vidjeti interkontinentalne rakete i drugi ostaci velike sovjetske vojne mašinerije, složene uz cestu.

Aleksandra, lokalnog boardera s Kamčatke upoznali smo na natjecanjima Svjetskog kupa. Na slabom engleskom uspjeli smo objasnit da želimo ići na heliboarnding, a on nas je povezao s lokalnim freeride guruom Maximom Balhovskim – Baloo, koji vodi cijeli program.

Skupili smo ekipu od tri Hrvata, četiri Mađara i početkom maja Aeroflotovim Tupoljevom krenuli na 11 vremenskih zona udaljeno odredište.

Već sam put do tamo otkrio je neke Ruske posebnosti.Na presjedanju u Moskvi svi putnici su torbe zamatali u vreće za smeće. Pametno smo zaključili da se kradu stvari, pa smo u nedostatku vreća zalijepili zatvarače na torbama. To nažalost nije pomoglo, pa smo se putem do Kamčatke morali pozdravili od radio stanice.

Provod u avionu je također jedinstven doživljaj! Već nakon 5 sati leta potpuno pijan Rus iz poslovnog razreda, upada k nama rastačući votku koju je oteo stjuardesi. Sve je završilo partijem u buffetu «Kod veselih stjuardesa» – drink all you can, a Rus se zadovoljno skrasio u krilu stjuardese koja i nije imala ništa protiv toga.

..:: Petropavlovsk - Sibir ::..

Ujutro slijećemo u Petropavlovsk Kamčatski – najveći grad obećane freeride zemlje. Još iz aviona smo ugledali skupinu snijegom pokrivenih oblutaka koja se proteže od mora, pa sve do kud oko seže. Prije iskrcavanja, u avion ulazi ruski časnik koji pregledava papire. Ako mu se ne sviđaš, vrlo lako možeš bez napuštanja aviona, krenuti natrag za Moskvu, ili pak dobiješ koji dan karantene da te malo propitaju. Srećom, naš je časnik bio dobre volje, pa je na opće iznenađenje, dopustio slikanje čak uz poklonjen osmjeh. Izlazak iz aerodroma opet jedinstven! Direktno iz aviona, pored Mig-ova 29 i 31 izlaziš na cestu kroz željezna vrata na betonskoj ogradi. Vani se nalazi samo mali sobičak bez prozora u kojem se podiže prtljagu. To je naravno ukoliko si imao sreće! Mjesec dana prije nas, svjetska prvakinja Karryn Rubby morala se snaći bez svoje prtljage, jer ona nikad nije stigla! Mobitele smo odmah isključili, jer je lov na signal uzaludan. To će još neko kratko vrijeme biti jedan od posljednjih gradova «nezagađenih» GSM signalom!

Napuštajući aerodrom pažnju plijeni ogromna bijela grdosija - 3500 m visok vulkan Zupanovski koji se diže iz razine mora. Pored njega je još jedan aktivan vulkan 2800 m visok Avačinski iz kojeg neprestano izlazi stup dima. Kažu da se prije nekoliko godina malo jače «nakašljao», pa se cijeli Petropavlovsk našao pod pokrivačem sivog pepela. Na Kamčatki se nalazi još 80ak aktivnih i nekoliko stotina neaktivnih vulkana, a potresi su svakodnevica!

Nastambe u Petropavlovsku su u derutnom stanju, kako to već priliči krajnjem rubu Sibira. Većina prozora umjesto u stakla obučena je u najlon, ali to i nije neki problem, budući da je grijanje gotovo besplatno. Zabuši se malo u zemlju i spoji grijanje na termalnu vodu, koje ima u izobilju. Par «asfaltiranih» cesta postoji samo u okolici Petropavlovska, a za bilo kakav izlet po kamčatkanskom poluotoku koristi se helikopter. Taj, takozvani asfalt, je pun rupa pa su terenci s pogonom na sva četiri kotača najpraktičnije rješenje. Unatoč upadljivo niskom standardu stanovnika, pola automobila su, tek nekoliko godina stari japanski terenci s volanom na lijevoj strani. Rekli su nam da se mogu nabaviti po vrlo povoljnim cijenama. Jedino ne znam ako bivši vlasnici uopće znaju da su prodali svoja vozila!?

..:: Smještaj ::..

Hotel «Virginia» u kojem smo bili smješteni, nalazi se uz termalne bazene kojih tamo ima u neograničenim količinama. Prvi dan odmaramo i upoznajemo gazdu Petroviča koji se pohvalio da potiče tu negdje, s naših prostora. Neki pra-pra djed, Crnogorac bio je uhvaćen na Ruskom frontu pa poslan u Sibir. Ovaj se i tamo uspio dobro snaći, a sada je Petrovič vlasnik ogromne građevinske firme koja je gradila i Spartakov stadion, te obnavljala Moskovsku katedralu. Helibording radi za gušt! Skupio je ekipu najboljih boardera s Kamčatke s kojima, osim po okolnim brdima, odlaze često i na druga svjetski poznata heli-boardanja: Aljaska, Čile, Novi Zeland, Kavkaz, Kazahstan i Uzbekistan. U hotelu se nalazila grupa Rusa iz Moskve, koja nas je dočekala s optužbma na lošem engleskom, da smo mi američki špijuni! Doznali smo da je razlog njihovog gnjeva uhvaćena američka nuklearna podmornica u samoj luci Petropavloska dan prije našeg dolaska, pa je tamo bila opća uzbuna. Kasnije smo sve razlike s Rusima zagladili uz čašu votke.

Najbolje klizi «Zlatnaja votka» koja se tamo pije na čaše od 2 decilitra!

Temperatura se početkom svibnja kreće do nekih – 15 C, a snijega ima još 1 do 2 metra. Naši piloti su maheri s iskustvom Afganistanskog i ostalih ratišta, ali se ipak leti samo kad je vrijeme dobro. Jak vjetar često drži helikoptere prizemljenima, a u prosjeku je svaki treći dan pogodan za heliboarding.

Prvu noć počeo je padati snijeg i drugi dan – bingo! Vrijeme se smirilo, pojavilo sunce i možemo krenut prema helikoperu. Postoje uglavnom 2 izbora – krenut prema lancu brda nadmorske visine do 1500 m ili na vulkane koji idu i preko 4000 m. Niža brda su sigurnija što se tiče promjenjivosti vremena, uglavnom nema opasnih stijena nisko ispod snijega, a opasnost od lavina je minimalna. Snijeg je konstantne kvalitete, pa se bez problema možeš spustit koliko ti to m... dozvoljavaju, a bez neugodnih iznenađenja. Pogodno je i za boardere koji nemaju puno freeride iskustva. Čak i za one sa samo godinu, dvije boardanja.

Ako se ode na vulkane dobije se više vertikalne razlike, ali je snijeg pun iznenađenja. Na nepredvidivim mjestima mijenja se iz pršića u led, bljuzgu ili koru. Najbolje bi bilo prvo provjerit put kojim želiš proći, ali time se gubi smisao heliboardanja, osim ako se ne želi dobiti atraktivne snimke. Tako smo se mi ipak odlučili za prvu varijantu...

Žurbe nema, jer dan traje do 23h. Naš helikopter legendarni je veteran MI-8 u, po slobodnoj procjeni barem 30ak godina star. Prije polaska provjeravamo i stavljamo transmitere za slučaj lavine. U helikopter nas se strpalo više od 20, jer kad se leti uvijek ima lokalnih «padobranaca» koji se pridruže, i krenuli s malog helidroma u Petropavlovsku prema pola sata udaljenoj bazi. Putem prelijećemo zaljev Petropavlovska u kojem se, osim mnogobrojnih olupina brodova, može vidjet i napuštene podmornice, tek tako rasipanih po zaljevu. Nakon pola sata vožnje stižemo u bazu, smještenu u potpunoj divljini. Tu Petrovič gradi kolibu, ekskluzivan smještaj s otvorenim jacuzzijem i velikim termalnim bazenom, helidrom, satelitske veze, a planiraju imati svoj ratrak i snowmobile za slučajeve kad se zbog vjetra ne može letjeti. Naravno, kuća se grije na termalnu vodu koja izvire s 85 C.

U bazi iskrcavamo višak goriva potreban za povratak u grad, zbog lakšeg manevriranja helikopterom. Kako helikopter ne može sletjeti na vrh brda, mora lebdjeti u zraku dok mi iskačemo. Na vrhu se često «prelijeva» vjetar na kojem helikopter treba «jedriti». Ukoliko vjetar mijenja smjer, ponekad se dogodi da helikopter propadne i to bočno niz padinu. U prvi mah čini ti se da je to kraj priče, ali tad ga pilot iskušanim manevrom digne okomito od padine. Na vrhu treba u čim kraćem vremenu napustiti helikopter, a onda počinje pravi gušt... Prizor je kao izmišljen, svuda okolo netaknut snijeg i svatko bira svoju liniju do dna brda gdje nas čeka helikopter. Drugi đir idemo, naravno na neki drugi vrh i tako cijeli dan po netaknutom dubaču... Sjajan je osjećaj cjeli dan kružiti po brdima bez traga civilizacije, a posebnu draž pruža susret s velikim smeđim medvjedom - nasreću samo iz helikoptera!

click to enlarge

click za povecanje slike		click za povecanje slike

..:: Obilazak mjesta ::..

Na dane kad nismo letjeli, vrijeme smo kratili bezbrojnim «city tourevima» i odlascima u razne kupke, od kojih svaka ima svoje čudotvorno djelovanje. Jedan dan Baloo nas je odveo u šator lokalnog farmera – najboljeg farmera među pjevačima i najboljeg pjevača među farmerima! Kad je recepcionarka čula kamo idemo, panično nas je odgovarala «don' go, men go crazy there. He put something in Your votka»! Tako nekako je i završilo! Prvo nas je nahranio čudnim vrstama algi, koje su bile stvarno ukusne. Poslije smo se uz gitaru, tamaneći votku s nekim njegovim specijalnim balzamom, totalno oteli kontroli. Poslije šatora završili smo u, neočekivano dobrom klubu u centru Petropavloska. Takav noćni život nitko nije mogao zamisliti u takvoj zabiti. Muški dio ekipe bio je očaran izbom, a saznali smo za još jedan Kamčatkanski endem – populaciju poluotoka čini 70 % žena!

..:: Posjet Vulkanu ::..

Jedan dan izabrali smo uštedjeti nešto novaca, pa smo, umjesto helikopterom otišli uspeti se na obližnji aktivni vulkan. Drugi izbor štednje novaca bio bi odlazak na lokalna skijališta u blizini grada, ali su od 1. svibnja bila zatvorena.

Počeli smo s vedrim, sunčanim danom. Prvo sat vremena vožnje busom do mjesta gdje prelazimo u džipove. Putem je vozač autobusa htio izrazit svoju sklonost prema ekstremnim sportovima, pa nas je poveo u prestizanje kolone! Ali, s desne strane! Lik je, s ionako loše ceste, skrenuo na zemljani rub i, s nekih 90 na sat, koliko bus već može potegnut, na naše zaprepaštenje «maknuo» kolonu. Sad ti reci da je heliboarding opasan!

	click to enlarge

Vožnja džipovima trajala je sat vremena po, polu presušenom koritu rijeke. Nakon toga prešli smo u ratrak koji nas je u idućih sat i pol dignuo na nadmorsku visinu od 1600 m. Od tamo smo penjući se, krenuli na 2800 m visok krater. Još dok smo se vozili ratrakom, u roku od 15 minuta, nebo se iz potpuno vedrog, zamračilo, zatvorilo i počeo je padat snijeg nošen vjetrom. Vidljivost je pala na, svega nekoliko desetaka metara. Nakon toliko vožnje nismo htjeli odustati, pa smo odlučili ipak krenut prema vrhu. Budući da markacije, naravno ne postoje, a nema ni dobrih orijentira, unatoč Maxovoj stručnosti, otišli smo krivim putem! Prije nego smo došli do vrha, zapeli smo na nekim stijenama, pa smo se morali vratit natrag. Spuštanje je bilo vrlo oprezno i dugotrajno, da se netko ne bi izgubio, a na dnu nam je trebalo više od pola sata da pronađemo ratrak u magli.

..:: Hrana ::..

Na Kamčatki u svakom slučaju treba probat njihove specijalitete - dimljene losose i kamčatkanske rakove koji dosežu 2 m u promjeru. Treba otići u pivnicu gdje se piva toči iz šlauha u plastične boce, na zidu piše «pivo bez votke kot pasport bez fotke», a umjesto čipsa prodaje se sušena riba. Pravilo ponašanja je ako se pridružiš ekipi koja već pije moraš popit «štrefnaja» - dva deci čiste votke na eks.

..:: Overview svega ::..

Kamčatka je zemlja u koju se čovjek želi ponovno vratiti, a to nam je i namjera iduće sezone.

One koje privlači takva avantura mogu se prijavit mailom na jeti(@)jeti.hr da im se šalju informacije o takvim i sličnim «izletima».

Postoje još razne mogućnosti helibordinga na sjeveru gdje se odsjeda u osamljenoj planinskoj bazi bez struje i drugih civilizacijskih pogodnosti. U tim brdima još žive Indijanci i Eskimi koji žive na isti način kao i prije više stotina godina. Tamo ima mnogo aktivnih vulkana, a neki gejziri tvore fenomenalne prizore bojeći okolne stijene. Kod nekih gejzira treba biti posebno pažljiv, jer izbacuju otrovne plinove koji nemaju posebnog mirisa. Ukoliko se u blizini takvih gejzira naleti na strvine životinja, treba čim prije zbrisat!

..:: Koliko je sve skupa ispalo ::..

Sigurno vas još interesira koliko sva ta pjesma dođe para? Mi smo na ovaj put potrošili oko 2000 USD, s tim da 700 otpada na Aeroflot.

eXtreme magazin